Razgovarali na Dašekovu 23. svibnja 2015.

Finski arhitekt Juahni Pallasmaa potvđuje mogućnost i potrebu upisivanja specifične, osobne i do neke mjere i lokalizirane arhitektonske misli u globalni diskurs. Njegov multikulturalni pristup neopterećen je teorijskim modama te zahvaća čitav niz referenci vrlo različitog porijekla, putem kojih podupire analize odnosa između čovjeka i arhitekture. U nizu seminalnih knjiga poput Eyes of the Skin ili u zbirkama eseja Encounters 1 i 2, kritički zagovara razumijevanje arhitekture kroz življeno, haptičko iskustvo što ima svoje korijene u nordijskoj tradiciji. Takav pristup, dakako, ugrađuje se u iskustva suvremenosti pa Pallasmaa svoje interese recentno usmjerava i prema neuroznanostima i tako otvara sasvim nova područja istraživanja.

ORIS — Započeo bih s Vašim današnjim predavanjem, a također i s Vašom knjigom, Understanding Architecture (Razumijevanje arhitekture), u kojima diskurs temeljite na iskustvu arhitekture. U knjizi razmatrate razumijevanje arhitekture kao utjelovljenog iskustva u suprotnosti s arhitekturom kao isključivo vizualnom senzacijom, što je dominantna percepcija arhitekture danas. Mislite li da je potreban toliki naglasak protiv jednog mogućeg pristupa u korist nečega drugog?

Juhani Pallasmaa — Mislim da je potrebno, jer stvari su dramatično pogrešne. Na primjer, dominacija vida je već patološka. Činjenica je da se ni jedan fakultet arhitekture do sada nije bavio perifernim i nefokusiranim vidom. Cijela teorija arhitekture bazira se na fokusiranom vidu. No, kada vidite nešto u fokusu, po definiciji ste izvan onoga što vidite. Kako možemo govoriti o arhitekturi, koja je bivanje unutar prostora, kroz te pojmove? Mislim da ne možemo. Moramo priznati da postajemo sudionicima u prostoru kroz periferno, nefokusirano i utjelovljeno viđenje. Naše iskustvo svijeta je u osnovi haptičko i tjelesno iskustvo. Doživljavamo prostor putem svog utjelovljenog osjećaja postojanja jednako kao i putem vida. Dakle, postoje vrlo fundamentalni stavovi, počevši od arhitektonske teorije, kroz obrazovanje, do prakse, koje treba ponovno razmotriti. Ja sam započeo, prije više od dvadeset godina, kritiku hegemonije vida. Sada sam uvjeren da sam u pravu, da arhitektura uopće nije ograničena na pet Aristotelovih osjetila, jer mogli bismo se doista baviti s desetak osjetila, dok štajnerijanska filozofija zapravo identificira dvanaestak osjetila. Nedavno je izašla knjiga pod nazivom The Sixth Sense Reader (Antologija šestog čula), u kojoj jedan od autora kategorizira trideset i tri sustava u kojima smo u osjetilnom odnosu sa svijetom. Dakle, cijelo pitanje o tome kako arhitektura djeluje na nas jako je složeno.